Vrati se na sadržaj

PRIMERI VERE | JOV

„Neću odstupiti od besprekornosti svoje!“

„Neću odstupiti od besprekornosti svoje!“

 Pognute glave i sav zguren, sedeo je na zemlji sasvim sam. Od glave do pete bio je pun bolnih čireva. Jedva da je imao snage da otera muve koje su zujale oko njega. Sedeo je u pepelu, što je drugima govorilo da je u žalosti. Strugao se parčetom grnčarije po oboleloj koži da bi olakšao sebi. Sve mu je pošlo nizbrdo. Prijatelji, komšije, rodbina, svi do jednog su ga napustili. Postao je predmet podsmeha, čak i deci. Mislio je da mu je i njegov Bog, Jehova, okrenuo leđa, ali nije bilo tako (Jov 2:8; 19:18, 22).

 Bio je to Jov. Bog je za njega rekao: „Nema na zemlji takvog kao što je on“ (Jov 1:8). I vekovima kasnije Jehova je Jova smatrao izuzetnim primerom pravednog čoveka (Jezekilj 14:14, 20).

 Da li prolaziš kroz težak period u životu? Jovova životna priča ti onda može mnogo značiti. On je pravi primer osobe koja je ostala besprekorno verna Bogu uprkos teškim udarcima u životu. Svaki Božji sluga kad-tad mora dokazati da je veran Bogu. Da vidimo šta sve možemo naučiti od Jova.

Jov nije znao šta se dešava

 Izgleda da je ono što se desilo Jovu Mojsije zapisao ubrzo nakon što je Jov umro. Pošto ga je Bog nadahnuo, Mojsije je znao ne samo ono što se dešavalo na zemlji već i šta se dešavalo na nebu.

 Na početku Knjige o Jovu, opisuje se da je Jov imao srećan i ispunjen život i da je bio bogat i ugledan čovek koji je uživao poštovanje širom zemlje Uz, verovatno negde u severnoj Arabiji. Pomagao je siromašnima i stajao u odbranu slabih i neznatnih. Jov i njegova žena su imali desetoro dece. On je bio veoma pobožan čovek. Uvek se trudio da ugodi Jehovi, baš kao i njegovi daleki rođaci Avraham, Isak, Jakov i Josif. Poput tih patrijarha, i on je zastupao svoju porodicu pred Bogom tako što je služio kao sveštenik i redovno prinosio žrtve za svoju decu (Jov 1:1-5; 31:16-22).

 Ali iznenada se sve menja. Na nebu su se odigrale stvari za koje Jov nije znao. Kada su se pred Jehovom Bogom okupili njegovi verni anđeli, došao je i Satana, anđeo koji se odmetnuo od njega. Jehova je znao da Satana prezire Jova zato što je pravedan i pobožan, pa mu se obratio i pohvalno govorio o Jovu. Satana mu je drsko uzvratio: „Zar se Jov uzalud boji Boga? Zar nisi ogradio njega i njegovu kuću i sve što ima svuda naokolo?“ Satana mrzi ljude koji su celim srcem odani Bogu. U poređenju s njima, još više dolazi do izražaja koliko je on mizeran. Zato je Satana tvrdio da je i Jov pokvaren i da služi Bogu samo dok ima koristi, ali da bi ga sigurno prokleo ukoliko bi mu nešto uskratio! (Jov 1:6-11).

 S potpunim poverenjem u Jova, Jehova mu je pružio priliku da dokaže da Satana nije u pravu. Jehova je pustio Satanu da uzme Jovu sve što ima. Jedino nije smeo da ga ubije. Tako je Satana jedva dočekao da krene u ostvarenje svog zlokobnog plana. U samo jednom danu, naneo je Jovu niz teških udaraca. Jovu su stigle vesti da je iznenada izgubio stoku – prvo goveda i magarce, zatim ovce a onda i kamile. Što je još gore, pobijene su mu i sve sluge koje su se brinule o stoci. Jedan glasnik je Jovu čak rekao da mu je ovce i sluge spalila „vatra od Boga“, verovatno misleći na grom. I pre nego što je Jov shvatio koliki je gubitak u ljudstvu i materijalnim dobrima pretrpeo, Satana mu je zadao najstrašniji udarac – nastradalo mu je sve desetoro dece. Dok su bili na gozbi kod najstarijeg sina, oluja se obrušila na kuću i sve ih pobila (Jov 1:12-19).

 Ne možemo ni zamisliti kako se Jov osećao. Razderao je svoju odeću, odsekao kosu i pao na zemlju. Mislio je da mu je Bog uzeo ono što mu je i dao. U svom lukavstvu, Satana se potrudio da sve izgleda kao da je Bog prouzrokovao te nevolje. Ali Jov i pored svega nije prokleo Boga kao što je Satana tvrdio da će učiniti. Baš naprotiv, rekao je: „Neka je blagoslovljeno ime Jehovino“ (Jov 1:20-22).

Jov nije znao da ga je Satana oklevetao pred Bogom

„Videćeš da će te u lice prokleti“

 Besan zbog neuspeha, Satana je opet došao pred Jehovu kada su tamo bili okupljeni i drugi anđeli. Jehova je opet spomenuo Jova i istakao da je ostao besprekoran i odan iako je sve izgubio. Ali Satana se tu nije zaustavio. Rekao je: „Kožu za kožu! Sve što čovek ima daće za dušu svoju. Ali, molim te, pruži ruku i dotakni se njegovih kostiju i njegovog mesa, i videćeš da će te u lice prokleti.“ Satana je bio siguran da će Jov prokleti Boga ako se teško razboli. Jehova je opet pokazao poverenje u Jova i dozvolio Satani da mu oduzme zdravlje, ali ne i život (Jov 2:1-6).

 Ubrzo je Jov zadobio bolne čireve i zapao u stanje opisano na početku. Kako li se samo osećala njegova žena? Već je bila sasvim slomljena zbog gubitka dece, a sada je bespomoćno gledala i svog muža kako pati od teške bolesti. Rastrojena, povikala je na njega: „Zar si još postojan u svojoj besprekornosti? Prokuni Boga, pa umri!“ Nije ličilo na nju da kaže tako nešto. Bila je izbezumljena od bola i nije razmišljala trezveno. Ali ni tada Jov nije prokleo Boga. Satana nije uspeo da ga navede da zgreši rečima (Jov 2:7-10).

 Da li si znao da se sve ovo tiče i tebe? Satana je podlo optužio ne samo Jova, već i ceo ljudski rod. Rekao je: „Sve što čovek ima daće za dušu svoju.“ Dakle, on tvrdi da bi se svaki čovek odrekao Boga ako bi time spasao svoj život. On dovodi u pitanje i iskrenost tvoje ljubavi prema Bogu. Drugim rečima, sugeriše da si ti sebičan isto kao i on! Da li želiš da dokažeš da nije u pravu? Svako od nas daje odgovor za sebe (Poslovice 27:11). Ali Jovovim mukama tu još nije bio kraj. Pogledajmo šta ga je još snašlo.

Okrutni tešitelji

 Za Jovove nevolje su čula i tri Jovova poznanika, Elifas, Vildad i Sofar, pa su došla da ga posete i uteše. Jov se toliko bio promenio da izdaleka nisu mogli da ga prepoznaju. Izmučen bolom, sav oronuo i kože pocrnele od bolesti, bio je tek bleda senka nekadašnjeg sebe. Tri Jovova posetioca su počela da dramatično nariču i posipaju se prašinom kao da su pogođeni Jovovom patnjom. A onda su seli na zemlju do Jova i ćutali. Celih nedelju dana su sedeli tako, dan i noć, ne progovorivši ni reči. Njihovo ćutanje nije bio znak saosećanja. Nisu ga ništa pitali da bi videli kako se oseća. Samo su zaključili ono što je bilo očigledno – da neizmerno pati (Jov 2:11-13; 30:30).

 Na kraju je Jov prvi progovorio. Sav očajan, proklinjao je dan kada se rodio. Najteže mu je palo to što mu, kako je mislio, Bog nanosi nevolje (Jov 3:1, 2, 23). Jov nije gubio veru u Boga, samo mu je trebala uteha. Ali kada su prijatelji počeli da ga teše, shvatio je da je bilo bolje dok su ćutali (Jov 13:5).

 Elifas je počeo prvi, najverovatnije kao stariji od svih, pa i od Jova. Druga dvojica su onda krenula njegovim stopama, govoreći bez mnogo razmišljanja. Njihove reči su na prvi pogled i bile tačne, naime da je Bog uzvišen, da kažnjava zle i nagrađuje dobre, ali zapravo su bile tako oštre i nemilosrdne. Elifas se vodio logikom da pošto je Bog dobar i kažnjava zle, Jov mora da je nešto zgrešio kad tako prolazi u životu (Jov 4:1, 7, 8; 5:3-6).

 Naravno, Jov taj rezon nije najbolje prihvatio. Osude su mu teško pale (Jov 6:25). Ali tri tešitelja su još upornije tvrdila da Jov sigurno krije neki greh čim su ga snašle sve te nevolje. Elifas je optužio Jova da je arogantan, pokvaren i da nema nimalo straha pred Bogom (Jov 15:4, 7-9, 20-24; 22:6-11). Sofar je savetovao Jova da prestane da čini zlo i da ostavi grešne užitke (Jov 11:2, 3, 14; 20:5, 12, 13). A Vildad mu je naneo najteži udarac. Sugerisao je da su Jovovi sinovi bili grešnici, pa su time što su poginuli samo dobili ono što su zaslužili! (Jov 8:4, 13).

Tri Jovova prijatelja ga nisu nimalo utešila, samo su mu otežala život

Vredi li biti besprekoran?

 Jovovi tešitelji se nisu zaustavili na tome. Oni nisu doveli u pitanje samo Jovovu besprekornost pred Bogom, već da li se pred Bogom uopšte može biti besprekoran! U svom uvodnom govoru, Elifas je ispričao da je imao blizak susret s jednim duhom. To jezivo iskustvo sa demonom rodilo je u njemu otrovnu misao – da „slugama svojim [Bog] ne veruje, i glasnike [’anđele‘, fusnota] svoje za greh optužuje“. Po toj logici, ljudi nikada ne mogu ugoditi Bogu. Kasnije je Vildad tvrdio da Bogu nije bitno da li mu je Jov odan ili nije (Jov 4:12-18; 15:15; 22:2, 3; 25:4-6).

 Da li si ikada pokušao da utešiš nekoga ko je u velikom bolu? To nije lako. Od Jovovih tešitelja dosta toga učimo, i to uglavnom šta ne reći. U svoj bujici njihovih zvučnih reči i pogrešnih zaključaka, nijednom nisu oslovili Jova po imenu! Nije ih bilo briga za Jovova osećanja niti su smatrali da treba da budu blagi prema njemu. a Zato, ako ti je neko drag tužan, budi prema njemu blag i dobar i pokaži da ti je stalo do njega. Gledaj da mu pomogneš da ojača u veri i da ga ohrabriš, da mu pomogneš da se pouzda u Boga i njegovu dobrotu, milosrđe i pravdu. To bi Jov učinio svojim prijateljima da su bili na njegovom mestu (Jov 16:4, 5). Ali oni su ga umesto toga konstantno optuživali. Kako je Jov to podneo?

Jov je ostao postojan

 Siroti Jov je već bio utučen kada je ova dugačka polemika počela. Od samog početka je priznao da je ponekad govorio nepromišljeno i u očaju (Jov 6:3, 26). Sasvim je razumljivo i zašto. Njegove reči su reflektovale agoniju kroz koju je prolazio. Pored toga, tako je govorio jer nije znao zašto mu se sve to dešava. Pošto su se silne nevolje sručile na njega i njegovu porodicu iznenada, izgledalo je kao da je njihov uzrok natprirodan. Jov je zato pretpostavio da Jehova stoji iza njih. Budući da nije imao uvid u važne događaje koji su stajali iza njegovih patnji, doneo je neke pogrešne zaključke.

 Ipak nema sumnje da je Jov bio i ostao čovek duboke i postojane vere. Ona se ogledala u mnogo čemu što je rekao tokom tih dugih rasprava. Njegove snažne i istinite reči i dan-danas jačaju našu veru. Kada je govorio o čudima stvaranja, rekao je neke stvari koje mu je samo Bog mogao otkriti. Primera radi, rekao je da je Bog Zemlju „obesio ni na čem“, što je nauka otkrila tek vekovima kasnije b (Jov 26:7). A kada je Jov govorio o budućnosti, videlo se da veruje u isto što i drugi ljudi verni Bogu. Naime, Jov je verovao da će biti u Božjem sećanju i da će ga se, kada umre, Bog zaželeti i kasnije ga vratiti u život (Jov 14:13-15; Jevrejima 11:17-19, 35).

 A šta reći o besprekornosti pred Bogom? Elifas i njegova dva prijatelja tvrdila su da je Bogu svejedno da li su mu ljudi odani ili ne. Da li je Jov poverovao u tu gnusnu laž? Ni za tren. Jov je bio ubeđen da je Bogu i te kako stalo do toga da mu ljudi budu odani. Sa uverenjem je rekao: „Spoznaće Bog besprekornost moju“ (Jov 31:6). Nadalje, Jovu je bilo jasno da su njegovi lažni tešitelji iznosili silne argumente protiv njega samo da bi dokazali da nije besprekoran pred Bogom. To ga je izazvalo da izrekne svoj najduži govor, kojim je i zatvorio usta toj trojici.

 Jov je shvatio da se besprekornost ogleda u svakodnevnom životu. Zato je govorio kako je u svemu što je činio želeo da bude odan Bogu. Na primer, nije hteo da ima ništa sa idolopoklonstvom, uvek je poštovao tuđe dostojanstvo i bio dobar prema drugima, bio je čestit čovek, veran svojoj ženi, i iznad svega ostao je potpuno odan jedinom pravom Bogu, Jehovi. Zato je Jov iz dubine duše rekao: „Dokle god dišem, neću odstupiti od besprekornosti svoje!“ (Jov 27:5; 31:1, 2, 9-11, 16-18, 26-28).

Jov nije dozvolio da ga išta odvrati od Boga

Ugledajmo se na Jova

 Da li je i tebi stalo do toga da budeš besprekoran pred Bogom? Jovu je bilo potpuno jasno da nije dovoljno samo tvrditi da smo besprekorni, već da to moramo dokazati svojim postupcima. Besprekorni smo pred Bogom kad smo mu svakog dana od srca odani i slušamo ga čak i kad dođu teška vremena. Ako tako živimo, usrećićemo Jehovu a njegovog protivnika Satanu ćemo razbesneti, isto kao i Jov. Pokažimo i mi da imamo jaku veru poput Jova.

 Ali tu se priča o Jovu ne završava. Jov se toliko zaokupio time da se odbrani od optužbi lažnih tešitelja, da je zaboravio na Božji ugled pa je govorio nerazumno. Trebala mu je ispravka i duhovna pomoć. A i dalje je bio u velikoj boli i očajnički mu je bila potrebna prava uteha. Šta će Jehova učiniti za ovog čoveka jake vere i odanog srca? U jednom od narednih članaka u ovoj rubrici biće reči o tome.

a Elifas je smatrao da su on i njegovi prijatelji bili blagi prema Jovu, možda zbog toga što nisu bili glasni (Jov 15:11). Ali čak i tihe reči mogu biti oštre i grube.

b Koliko je poznato, čak 3000 godina kasnije naučnici su shvatili da naša planeta ne stoji na nekom predmetu niti se nalazi u nekoj čvrstoj materiji. A tek su fotografski snimci Zemlje iz svemira potvrdili da je Jov bio u pravu.