Vrati se na sadržaj

Vrati se na sadržaj

 ŽIVOTNA PRIČA

Kako sam izgubio i pronašao oca

Kako sam izgubio i pronašao oca

MOJ otac se rodio 1899. godine u Gracu, u Austriji. Njegovu mladost je obeležio Prvi svetski rat. Ubrzo nakon što je izbio Drugi svetski rat 1939, regrutovan je u nemačku vojsku. Poginuo je 1943, na ruskom frontu. Ja sam tada imao samo dve godine. Nisam imao priliku da ga upoznam i mnogo mi je nedostajao u detinjstvu, posebno kada sam shvatio da su skoro svi moji drugovi imali oca. Kasnije, u tinejdžerskim godinama, utehu mi je pružalo saznanje da svi imamo jednog savršenog Oca na nebu, koji ne može umreti (Avak. 1:12).

MEÐU IZVIÐAČIMA

Kada sam bio dečak

Kada sam imao sedam godina, postao sam mladi izviđač. Izviđači su međunarodna omladinska organizacija koju je 1908. godine u Velikoj Britaniji osnovao general Robert Stivenson Smit Bejden-Pauel. On je 1916. uveo novu kategoriju za mlađe dečake, mojih godina, koje je nazivao „vučićima“.

Voleo sam naša kampovanja u prirodi tokom vikenda. Uživao sam da spavam pod šatorom, nosim uniformu i marširam uz udarce doboša. Posebno sam uživao u druženju s drugim izviđačima. Igrali smo razne igre u šumi, a uveče smo sedeli oko logorske vatre i pevali. Mnogo toga smo naučili o prirodi, što je u meni probudilo cenjenje za sve što je Bog stvorio.

Izviđači se podstiču da svaki dan učine neko dobro delo. To je zapravo i njihovo geslo. Pozdravljali smo jedan drugog rečima: „Uvek spreman!“ To mi se dopadalo. U mojoj grupi je bilo preko stotinu dečaka, od kojih su otprilike polovina bili katolici, polovina protestanti, a jedan dečak je bio budista.

Od 1920, na svakih nekoliko godina, počeli su se održavati međunarodni skupovi mladih izviđača, na kojima su se oni družili. Bio sam na sedmom međunarodnom skupu mladih izviđača u Bad Išlu, u Austriji, održanom u avgustu 1951. Takođe sam bio na devetom takvom skupu u Saton parku, blizu Bermingema, u Engleskoj, održanom u avgustu 1957. Na tom skupu je bilo 33 000 mladih iz 85 zemalja. Još 750 000 ljudi je došlo da nas vidi, a među njima i kraljica Elizabeta. Za mene je to bilo nešto poput međunarodnog bratstva. Tada nisam mogao ni da sanjam da ću ubrzo saznati za bratstvo koje će me još više impresionirati — bratstvo sačinjeno od ljudi koji vole Boga.

PRVI JEHOVIN SVEDOK KOG SAM UPOZNAO

Rudi Čiger, poslastičar koji mi je svedočio

U proleće 1958, završavao sam svoju praksu kao konobar u hotelu Vizler u Gracu. Tu mi je neformalno svedočio Rudolf Čiger, jedan kolega koji je radio kao poslastičar. To je bio moj prvi susret sa istinom. Počeo je s temom o Trojstvu i rekao mi je da to nije biblijsko učenje. Pokušao sam da mu  dokažem da nije u pravu. Taj kolega mi je bio simpatičan i želeo sam da ga ubedim da se vrati Katoličkoj crkvi.

Rudolf, koga smo zvali Rudi, nabavio mi je Bibliju. Ja sam insistirao na tome da to bude katolička Biblija. Kada sam počeo da je čitam, video sam da je Rudi u njoj ostavio traktat koji su štampali Svedoci. Prigovorio sam mu zbog toga jer sam smatrao da bi takve publikacije mogle sadržavati nešto što izgleda kao istina a zapravo nije tačno. Međutim, želeo sam da razgovaram s njim o Bibliji. Rudi je bio obziran i nije mi više nudio ništa što su štampali Svedoci. Otprilike tri meseca smo povremeno vodili razgovore na temelju Biblije, i to često do kasno u noć.

Nakon što sam završio s praksom, majka mi je finansijski pomogla da nastavim sa školovanjem i upišem se u višu hotelijersku školu koja se nalazila u Bad Hofgaštajnu, gradiću koji se nalazi u jednoj dolini u Alpima. Tako sam se preselio u to mesto. Pošto je moja škola sarađivala s hotelom u tom mestu, ponekad sam išao tamo da radim i stičem iskustvo.

POSEĆUJU ME DVE MISIONARKE

Ilza Unterdorfer i Elfrida Ler počele su da proučavaju Bibliju sa mnom 1958.

Rudi je poslao moju novu adresu podružnici u Beču, a braća iz podružnice su je prosledila dvema misionarkama, Ilzi Unterdorfer i Elfridi Ler. * Jednog dana me je hotelski recepcionar pozvao i rekao da me napolju u kolima čekaju dve gospođe koje žele da razgovaraju sa mnom. Bio sam zbunjen jer nisam nikoga očekivao. Izašao sam da vidim ko su one. Te sestre su inače pre Drugog svetskog rata u nacističkoj Nemačkoj u vreme kada su Svedoci bili zabranjeni služile kao kuriri. Još pre nego što je rat uopšte počeo, nemačka tajna policija (Gestapo) uhapsila ih je i poslala u koncentracioni logor Lihtenburg. Zatim su za vreme rata bile prebačene u logor u Ravensbriku, nadomak Berlina.

Ove dve sestre su mi po godinama mogle biti majke tako da sam ih veoma poštovao. Iz tog razloga nisam želeo da gube vreme sa mnom misleći da sam zainteresovan, a da posle nekoliko nedelja ili meseci ispadne da nisam. Zato sam ih zamolio da mi samo donesu spisak biblijskih stihova na temu katoličke doktrine o apostolskom nasledstvu. Rekao sam im da ću ih odneti svešteniku da bismo ih zajedno razmotrili. Mislio sam da ću tako moći da otkrijem šta je istina.

ISTINA O PRAVOM SVETOM OCU NA NEBESIMA

Prema učenju Katoličke crkve o apostolskom nasledstvu, postoji neprekinuta linija nasleđivanja papske titule koja vodi unazad sve do apostola Petra. (Crkva pogrešno tumači Isusove reči iz Mateja 16:18, 19.) Crkva takođe smatra da je papa nepogrešiv kada govori sa papske stolice o crkvenim učenjima. Ja sam verovao u to i mislio sam da ako je papa, kojeg katolici nazivaju Svetim Ocem i koji je nepogrešiv u doktrinarnim pitanjima, rekao da je Bog Trojstvo, onda to mora biti istina. Ali ukoliko  nije nepogrešiv, onda bi se to učenje moglo dovesti u pitanje. Zato uopšte ne čudi što je mnogim katolicima učenje o apostolskom nasledstvu najvažnije, budući da verodostojnost svih ostalih katoličkih učenja zavisi od toga da li je ono tačno.

Kada sam otišao kod sveštenika, on nije mogao da odgovori na moja pitanja pa je sa police uzeo knjigu o katoličkim učenjima koja se tiču apostolskog nasledstva. Predložio mi je da je ponesem kući i pročitam. Nakon što sam je pročitao, ponovo sam došao kod sveštenika sa još više pitanja. Na kraju, pošto nije znao da odgovori, rekao mi je: „Ja ne mogu da uverim vas, a vi ne možete da uverite mene [...] Želim vam sve najbolje!“ Bio je to kraj našeg razgovora.

Nakon toga sam bio spreman da proučavam Bibliju sa Ilzom i Elfridom. Od njih sam naučio mnogo toga o našem svetom Ocu na nebesima, Jehovi Bogu (Jov. 17:11). Tada na tom području još uvek nije bilo skupštine, tako da su te dve sestre vodile sastanke u kući jedne porodice koja je proučavala Bibliju. Na sastancima je bilo malo prisutnih. Pošto nije bilo krštene braće, njih dve su u vidu razgovora obrađivale materijal za sastanak. S vremena na vreme bi došao neki brat sa strane i održao javno predavanje u nekom iznajmljenom objektu.

KAKO SAM KRENUO U SLUŽBU PROPOVEDANJA

Ilza i Elfrida su počele da proučavaju Bibliju sa mnom u oktobru 1958, a krstio sam se tri meseca kasnije, u januaru 1959. Pre nego što sam se krstio, zamolio sam ih da me jedanput povedu kad budu išle u službu od kuće do kuće, čisto da vidim kako to rade (Dela 20:20). Čim sam video kako to izgleda, zatražio sam područje na kom bih mogao sam da propovedam. Dobio sam jedno selo. Tamo sam odlazio sam i propovedao od kuće do kuće, a kasnije ponovo dolazio kod ljudi koji su hteli da saznaju nešto više o Bibliji. Prvi brat s kojim sam otišao u službu propovedanja od kuće do kuće bio je pokrajinski nadglednik koji je došao da poseti našu grupu.

Kada se moje školovanje završilo, 1960. godine, vratio sam se u svoj rodni grad da bih preneo biblijsku istinu svojim rođacima. Do dan-danas niko od njih nije postao Svedok, ali neki se donekle interesuju za Bibliju.

ŽIVOT U PUNOVREMENOJ SLUŽBI

Kada sam imao oko 20 godina

Godine 1961, u skupštinama su se čitala pisma iz podružnice, u kojima su objavitelji bili podsticani da započnu s pionirskom službom. Bio sam zdrav mladić, pa sam pomislio da nemam nikakav izgovor da ne budem pionir. Razgovarao sam s pokrajinskim nadglednikom, Kurtom Kunom, i pitao ga šta on misli o tome da radim još nekoliko meseci da bih mogao da kupim auto, koji bi mi dobrodošao u pionirskoj službi. On me je pitao: „Da li je Isusu i apostolima bio potreban auto da bi propovedali?“ To je bilo upravo ono što mi je bilo potrebno da čujem. Odlučio sam da što pre započnem s pionirskom službom. Ali pošto sam radio 72 sata nedeljno u hotelskom restoranu, prvo sam morao nešto da promenim.

Pitao sam svog šefa da li bi mi dozvolio da radim 60 sati nedeljno. On je pristao na to i dao mi istu platu. Kasnije sam ga pitao da li bih mogao da radim 48 sati nedeljno. Složio se s tim i opet mi dao istu platu. Zatim sam ga pitao da li bih mogao da radim samo 36 sati nedeljno, to jest da radim šest dana po šest sati, i on je i to odobrio. Na moje iznenađenje, ni ovaj put mi nije  smanjio platu! Izgleda da je šef želeo da me zadrži na tom radnom mestu. Tada sam počeo s pionirskom službom. U to vreme se od pionira očekivalo da idu 100 sati mesečno u službu propovedanja.

Nakon četiri meseca sam naimenovan za specijalnog pionira i skupštinskog slugu u maloj skupštini u gradu Špital an der Drau, u Koruškoj, jednoj od pokrajina u Austriji. Tada se od specijalnih pionira očekivalo da u službi provedu 150 sati mesečno. Nisam imao saradnika u pionirskoj službi, ali mi je veoma značila pomoć sestre Gertrude Lobner, koja je služila kao pomoćnik skupštinskog sluge. *

DOBIJAM SVE VIŠE ODGOVORNOSTI

Godine 1963, pozvan sam da služim kao pokrajinski nadglednik. Ponekad sam vozom putovao od skupštine do skupštine, noseći sa sobom teške kofere. Većina objavitelja nije imala automobil tako da niko nije mogao da me poveze sa železničke stanice. Da ne bi izgledalo kao da se razmećem, odlučio sam da ne uzimam taksi već da idem peške do mesta gde su mi braća našla prenoćište.

Godine 1965, dok sam još uvek bio neoženjen, pozvan sam da pohađam 41. razred biblijske škole Galad. U mom razredu je bilo još dosta neoženjene braće. Iznenadio sam se kada sam po završetku škole čuo da ću se vratiti u svoju domovinu gde ću nastaviti s pokrajinskom službom. Međutim, pre nego što sam krenuo iz Sjedinjenih Država kući, braća su me zamolila da ostanem još četiri nedelje i pridružim se jednom pokrajinskom nadgledniku u službi. To je bio Entoni Konte, srdačan brat koji je voleo službu propovedanja baš kao i ja i koji je bio prilično uspešan u njoj. Bilo mi je izuzetno drago što sam mogao da sarađujem s njim. Zajedno smo služili u unutrašnjosti države Njujork, u blizini mesta Kornvol.

Na dan našeg venčanja

Kad sam se vratio u Austriju, poslat sam da služim u pokrajini u kojoj sam upoznao jednu lepu sestru, Tove Merete. Ona je poučavana biblijskoj istini od svoje pete godine. Kada nas braća i sestre pitaju kako smo se upoznali, mi u šali kažemo: „Naša podružnica se pobrinula za to.“ Venčali smo se nakon godinu dana, u aprilu 1967, nakon čega smo nastavili da služimo u putujućoj službi kao bračni par.

Sledeće godine sam razumeo da mi je Jehova ukazao nezasluženu dobrotu i usvojio me kao svog duhovnog sina. Bio je to početak posebnog odnosa koji imam sa svojim nebeskim Ocem, kao i sa svima onima koji prema Rimljanima 8:15 govore: „Ava, Oče!“

Služio sam kao pokrajinski i oblasni nadglednik sve do 1976. Merete i ja smo ponekad tokom zimskih meseci morali da spavamo u sobama koje se nisu grejale i u kojima je temperatura bila ispod nule. Jedanput, kada smo se probudili, videli smo da se kraj ćebeta koji je bio tik do našeg lica ukrutio i pobeleo. Na kraju smo odlučili da sa sobom nosimo jednu malu električnu grejalicu da bi temperatura tokom noći bila podnošljiva.  Ponegde toalet nije bio u kući, već bismo, ukoliko bismo želeli tokom noći u toalet, morali da izađemo napolje, ponekad po snegu, do poljskog ve-cea kroz koji je često duvala promaja. Takođe, nismo imali na raspolaganju stan u kom bismo boravili nakon završene posete nekoj skupštini, tako da smo ponedeljkom obično ostajali kod domaćina kod kojih smo bili tokom prethodne nedelje. U utorak ujutro bismo putovali do sledeće skupštine.

Tokom svih tih godina, moja draga supruga mi je bila velika podrška. Ona jednostavno voli službu propovedanja. Nikada nisam morao da je podstičem da ide u službu. Veoma voli braću i sestre i mnogo joj je stalo do njih. Ona mi je velika pomoć.

Godine 1976, pozvani smo u austrijsku podružnicu u Beču, a ja sam naimenovan da služim kao član Odbora podružnice. U to vreme je austrijska podružnica nadgledala naše delo u nekoliko zemalja u istočnoj Evropi i vodila računa o tome da se literatura tajno unosi u te zemlje. Za to je bio odgovoran brat Jirgen Rundel, koji je stvarno bio čovek od akcije. Bilo mi je drago što sam imao priliku da sarađujem s njim. Kasnije sam nadgledao prevođenje literature na deset jezika kojima se govori u istočnoj Evropi. Jirgen i njegova žena Gertruda sada služe kao specijalni pioniri u Nemačkoj. Počevši od 1978, u austrijskoj podružnici su se časopisi štampali na šest jezika, na jednoj maloj ofset štamparskoj mašini. Takođe smo u različite zemlje slali časopise onima koji su se pretplatili na njih. Ove poslove je nadgledao brat Oto Kuglič, koji sada sa svojom ženom Ingrid služi u podružnici u Nemačkoj.

U Austriji sam učestvovao u mnogim vidovima svedočenja, uključujući i svedočenje na ulici

Braća u istočnoj Evropi su takođe umnožavala literaturu u svojim zemljama, koristeći za to mimeograf ili film. Pa ipak, bila im je potrebna pomoć sa strane. Jehova ih je štitio dok su to radili, a mi u podružnici smo stvarno zavoleli tu braću i sestre koji su godinama služili Jehovi pod teškim okolnostima i zabranom.

POSEBNA POSETA RUMUNIJI

Godine 1989, imao sam jedinstvenu priliku da se pridružim bratu Teodoru Džeresu, članu Vodećeg tela, prilikom posete  Rumuniji. Cilj naše posete je bio da pomognemo velikoj grupi objavitelja da se ponovo spoje s našom organizacijom. Od 1949. njihove veze sa organizacijom prekidale su se iz različitih razloga tako da su oni formirali svoje sopstvene skupštine. I dalje su propovedali i krštavali nove. Takođe su odlazili u zatvor zbog svoje neutralnosti, baš kao i braća koja su ostala u kontaktu s glavnim sedištem Jehovinih svedoka. U vreme naše posete, delo Svedoka je još uvek bilo zabranjeno tako da smo se tajno sastali u kući brata Pamfila Albua zajedno s još četvoricom ključnih starešina i predstavnicima Odbora zemlje u Rumuniji, koji je naša organizacija priznavala. Sa sobom smo poveli prevodioca iz Austrije, Rolfa Kelnera.

Tokom druge večeri diskusije, brat Albu je uverio tu četvoricu starešina da se ujedine s nama rekavši: „Ako to ne uradimo sada, možda nikada nećemo dobiti drugu priliku.“ Tako se oko 5 000 braće i sestara povezalo s našom organizacijom. Bila je to velika pobeda za Jehovu i veliki poraz za Satanu!

Pred kraj 1989, pre pada komunizma u istočnoj Evropi, Vodeće telo je moju suprugu i mene pozvalo da se preselimo u glavno sedište Jehovinih svedoka u Njujorku. Bilo je to veliko iznenađenje za nas. U julu 1990. počeli smo da služimo u bruklinskom Betelu. Zatim sam 1992. počeo da radim kao pomoćnik u Službenom odboru Vodećeg tela, a od jula 1994. imam čast da služim kao član Vodećeg tela.

OSVRT NA PROŠLOST I POGLED U BUDUĆNOST

Merete i ja u Bruklinu

Vreme kada sam radio kao konobar daleko je iza mene. Sada uživam u jedinstvenoj prilici da učestvujem u pripremanju i deljenju duhovne hrane za našu braću i sestre širom sveta (Mat. 24:45-47). Kada se osvrnem na preko 50 godina specijalne punovremene službe, mogu samo da izrazim duboku zahvalnost i zadovoljstvo za sve blagoslove koje je Jehova dao našem međunarodnom bratstvu. Za mene su međunarodni kongresi posebno zadovoljstvo. Na njima se ističe koliko je važno upoznati našeg nebeskog Oca Jehovu i biblijsku istinu.

Molim se za to da još milioni ljudi proučavaju Bibliju, prihvate istinu i služe Jehovi zajedno s braćom i sestrama širom sveta (1. Petr. 2:17). Takođe jedva čekam vreme kada ću s neba posmatrati uskrsenje na zemlji i kada ću konačno pronaći svog oca. Nadam se da će on i moja majka, kao i još mnogi dragi rođaci želeti da služe Jehovi u raju.

Jedva čekam vreme kada ću s neba posmatrati uskrsenje na zemlji i kada ću konačno pronaći svog oca

^ odl. 15 Njihova životna priča je objavljena u Stražarskoj kuli od 1. novembra 1979. (engl.).

^ odl. 27 Danas više ne postoje skupštinske sluge niti pomoćnici skupštinskih slugu, nego se u okviru svakog starešinstva imenuje brat koji služi kao koordinator starešinstva i brat koji služi kao sekretar.